inner-beauty-clinic.webs.com

Što nosim ispod kože u kojoj živim ili unutarnja ljepota /Inner Beauty Clinic

Autorica: Manuela Vladić-Maštruko, svibanj 2012.              copyright text & photos:Manuela Vladić-Maštruko 2012

 

ŠTO NOSIM ISPOD KOŽE U KOJOJ ŽIVIM    ILI    UNUTARNJA LJEPOTA

„Sebstvo nije pasivan entitet u potpunosti determiniran vanjskim utjecajem, u stvaranju osobnog identiteta individue pridonose i direktno unaprijeđuju društvene fenomene“.

                                                                              Giddens Anthony(1991.): Modernity and Self Identity

O tijelu mislimo kao o proizvodu prirode, ali tijelo je i proizvod kulture u koju je uronjeno, podjednako složenog ustroja i funkcije i još složenije interakcije: društvo se upisuje u tijela razvijanjem određenih normi, potreba,  navika i aktivnosti, a tijelo kroz proces individualizacije povratno utječe na društvene kreacije i pojave. Ono postoji, kao i naša svijest o sebi, na različite načine i aktivno sudjeluje u stvaranju identiteta.

 

Suvremene medicinske i tehnološke prakse uvelike su promijenile značaj tijela u društvu , društvenim znanostima pa tako i u umjetnosti. Međutim, tijelo ostaje i opstaje kao  medij kojim se istražuje i re/definira sebstvo i svijet oko sebe. Dok se u tradicionalnoj umjetnosti  tijelo pretežito veže uz pojam i ideal ljepote (u slikarstvu i kiparstvu, tijelo u plesu, na filmu i u kazalištu) suvremeni body art umjetnici i performeri istrgnuli su tijelo iz konteksta pasivne estetske kontemplacije.Tradicionalni koncept ljepote pretvorio se u grotesku, spektakl  krvi, mesa i kostiju ... i tehnologije. U traženju samih sebe, došli smo do postljudske rekonstrucije sebe samih (Deitch).

 

Novi pojam tijela kao projekta (Tijelo kao projekt veza je između identiteta i vanjskog tjelesnog sebstva. (Giddens) i nove bio-tehnološke tjelesnosti  izmještaju prirodne granice tijela i redefiniraju  njegovu anatomiju i autonomiju. Koža više nije granica tijela i svijeta, privatnosti i unutrašnjosti. Tehnologije vizualnog prodiranja u tijelo (rentgen, magnetska rezonancija i spektroskopija, kompjutorizirana termografija ...) nadziru i otvaraju tijelo na nove načine i čine ga dostupnim javnosti. Biotehnologija, genetsko inženjerstvo i nanotehnologija (usađivanje čipova, mehaničkih proteza i električnih simulatora i stimulatora u ljudski organizam) omogućuje nove oblike tjelesnosti i navode na pomisao da sljedeća generacija lako može biti posljednji naraštaj  „čistih „  ljudi ( Deitch, 1992.).

 

 

 

Dok omotač kože i mesa oko tehnološkog stroja služi za stvaranje ikoničnog privida ljudskog tijela (kiborg) , skup načina kojima je moguće predstaviti svoju netjelesnu subjektivnost  postaje sve raznolikiji i fleksibilniji i teži zaobilaženju „obzorja krvi i mesa“ (Featherstone, Burrovs) i stvarnog izgleda fizičkog tijela, a u konačnici i potpunog oslobođenja od materijalnog i fizičkog. Nove tehnologije istodobno otvaraju mogućnosti kreiranja virtualnih identiteta u kojima osobni identitet nije izveden iz stvarnih autentičnih iskustava pojedinca (avatar, kiber prostor)  ili je izveden manipulacijom slike o sebi (konstruiranje dojma o sebi, igranje uloga, predstavljanje života kao otvorenog projekta na digitalnim društvenim mrežama (Giddens).

Virtualno tijelo nije utemeljeno u fizičkoj stvarnosti te stoga nije ograničeno ni podložno njenim biofizičkim zakonima: to je izvanvremensko tijelo koje ne stari, ne pati,  ne boluje i, naposlijetku: ne umire!

Metafora bolesti i biološke  ograničenosti, medicinskih i tehnoloških postignuća i hipervizualnost postmodernog društva spektakla stvaraju prezasićenost vizualnih ekspresija tijela, čemu  se tijelo (i umjetnost) nastoje suprotstaviti. Kao  povratna sprega nastaju nove, začudne tjelesne modifikacije  o čijim dubljima i širim kulturalnim implikacijama možemo zasad, ovdje, samo nagađati.

 Modificirane tjelesnosti  imaju svoj kolektivan izraz u društvenom grupiranju i stvaranju kolektivnih identiteta , od pretpovijesnih hordi i plemena do „postmodernih plemena“.  Tako oblikovane skupine potom diktiraju norme identifikacijskih obrazaca i obrede podvgavanja pripadnosti pojedinca  kojima se oni oblikuju ili preoblikuju na osnovi trenutačnih načina idetifikacije skupine (Maffesoli 1995.). 

Podvrgavanje zadanoj normi obrasca ljepote, ukrašavanje, obilježavanje i unakažavanje tijela  u pravilu su manipulacije vidljivom površinom tijela. To su manje ili više bolni i složeni  zahvati jer u sebi sadrže komponente testiranja snage i izdržljivosti i duha i tijela. Stoga je upoznavanje s bolom i patnjom često je jedan od preduvjeta inicijacijskog obreda stupanja pojedinca u okrilje neke zajednice.

Možda je nužno da nam tijelo dobije neku neizbrisivu brazgotinu kao podsjetnik na onaj slatko-gorki osjećaj kontrasta između plemenitih kvaliteta upisanih u naša životna očekivanja i tužnije šire stvarnosti  (de Botton)  kao istodobni biljeg jaza između onoga onoga što jesmo i onoga što želimo biti i životne snage i izdržljivosti da to naposljetku i postanemo.  Pa ipak, u kontekstu kulturološke zadanosti tako preoblikovane telesnosti uvijek će predstavljati tek malen i nesavršen (usto i skup, raspadljiv i moralno nepouzadan) prosvjed protiv stanja stvari, odnosno naše biološke zadanosti.

-

Nestajanje jasnih tradicionalnih obrisa i principa ponašanja, brisanje granica između svijeta i tijela, stvarnog i virtualnog, stapanje biološkog i tehnološkog prisiljavaju, pojedinca da svoj identitet potraži na novim mjestima i gradi ga novim sredstvima.

 

 U projektu  „Što nosim ispod kože u kojoj živim ili unutarnja ljepota“  (2005.) dolazi  do odbijanja  rastočenih granica tijela i povlačenja u(nutar) tijela gdje i pojedinac i umjetnost  tragaju zajedno  u potrazi za identitetom .

 Manuela  nam predstavlja projekt  ispunjen začudnim modificiranim tjelesnostima  u kojem se tradicionalni pojam prolaznosti ljepote  (duhovne i tjelesne) i života (unutarnjeg i vanjskog), organski integritet tijela i višestrukost naših identiteta te vječna ljudska čežnja za besmrtnošću  metaforički propituju.

 Nakon što je oboljela, autorica se u svrhu poboljšanja zdravlja podvrgla  nizu medicinskih rekonstrukcija.  Suočena s podvojenom sviješću o sebi i svom tijelu  kao biološkom - tehnološkom hibridu ona se, tijekom priprema za posljednji  medicinski zahvat  odlučuje potražiti zdravstvenu instituciju koja bi joj omogućila da u ugradnju medicinskog implantanta umjetnički intervenira. Nakon dulje potrage  dospijeva u privatnu kliniku „Inner Beauty Clinic“ na jednom od indonezijskih otoka.

Premda naziv klinike sugerira da se njeno stručno osoblje bavi duhovnom ljepotom za koju se tradicionalno veže pojam unutarnje ljepote, autorica doznaje da se na klinici tajno i diskretno bave estetskim oblikovanjem kostiju, a moguće je i implantirati medicinski protetski nadomjestak koji je dekorativno obrađen kao i protetski nadomjestak koji nije za medicinsku upotrebu već je samo estetske namjene.

 

Dok nekad skupocjeni zahvati plastične i estetske kirurgije postaju sve jeftiniji i dostupniji  širem  sloju ljudi, modifikacija kostiju izuzetno je skupa i kao takva dostupna samo najimućnijoj eliti, ukusom sklonoj ekstravaganciji.

Skroman osobni kapital te dotirana sredstva  omogućila su autorici ovog projekta podvrgavanje ovoj novoj metodi  modifikacije tijela, a  autorica je mondeno-elitističku situaciju pretvorila u osobni  umjetnički projekt, odnosno umjetničko-medicinsku rekonstrukciju svog skeleta.

 

Cijeli čovjekov život ostavlja trag na skeletu. Pomoću tih informacija znanost može proučavati evoluciju čovjeka, ali i saznati informacije o svakoj individui ponaosob: utvrditi njen spol, socijalni status, je li i od čega bolovala, kojim poslom se bavila, kako se hranila, od čega je  i u kojoj dobi umrla... Molekularno-genetske analize DNA mogu  utvrditi genetski profil, a računalni programi na temelju kostiju lubanje mogu rekonstruirati lice.

 

S obzirom na to da kost kao organski materijal, nakon prekida života, traje puno dulje od ostalih organskih materijala tijela, zahvati preoblikovanja kostiju jamče mnogo veću dugotrajnost od onih koji se izvode na površini kože. Čak i nakon smrti i dezintegracije tkiva, ljudske kosti ostaju dugotrajno svjedočanstvo o postojanju i obilježjima pojedinca, odnosno njegova tijela.

 

Kao i u svakoj medicinskoj ustanovi, klijent se prije zahvata u klinici Inner Beauty Clinic podvrgava nizu zdravstvenih pretraga. To istodobno podrazumijeva i niz drugih predradnji kao što su potpisivanje  ugovora o čuvanju tajnosti  djelatnosti i lokacije klinike te potpisivanje potvrde svjesnosti o mogućim rizicima složenih kirurških zahvata i postoperativnim komplikacijama. Bol i patnja sami se po sebi podrazumijevaju. Nakon što uplati pozamašan predujam, klijent dobiva interaktivan katalog s raskošnom paletom računalnih  simulacija dekorativnih modifikacijskih zahvata.

 

Najmanje invazivnim i najjeftinijima  uslugama  klinike Inner Beauty Clinic su  tetovaže kostiju. Zahvaljujući otpornim, sintetski unaprijeđenim, organskim tintama napravljenim od meduze Aequorea Victoria, ova klinika obavlja fluorescentne tetovaže kostiju, koje  se, s obzirom na to da se nalaze duboko u tijelu, mogu vidjeti samo  rengenskim snopom zraka kome je dodana plava svjetlost. Moguće je izabrati neki od predloženih motiva iz kataloga ili, pak, donijeti svoj originalni predložak.

        

U relativno jednostavne i jeftinije zahvate ubrajaju se i nefunkcionalni dekorativni impantanti  zuba, tetoviranje ili inkrustriranje dragim kamenjem.

 

Jedna od najpopularnijih modifikacija u klinici je metoda nazvana Romeo i Julija. Metoda omogućuje graviranje imena voljene osobe u kost prsta naprstnjaka ili, pak, implantirati prsten oko kosti koji se procesom osteointegracije (srastanje koštanih stanica s površinom implantata),  trajno usađuje u kost te p/ostaje puno čvršćim i dugotrajnijim simbolom pripadnosti jedne osobe drugoj. Tako voljeni par  ostaje  dugo simbiotički/simbolički povezan, čak i  nakon njihove biološke smrti.

 

Klinika Inner Beauty  svojoj imućnoj klijenteli  nudi i ugradnju dekorativnih proteza i implantata od plemenitih metala i dragog kamenja. Moguće je ugraditi implantate čija je struktura  vrlo izražena te se mogu blago nazrijeti i na zatvorenoj površini kože ali i ornamentirane implantate plitkog dekorativnog reljefa koji su vidljivi samo na razini svijesti nositelja ili pak , kako je već rečeno, pod snopom RTG zraka.

 

U ovoj skrivenoj klinici kost se može ukrasiti i postupkom graviranja. Složene gravure koje se na kostima izvode preciznim minucioznim alatima mogu kost učiniti poroznom i krhkom te zahtijevaju i unutarnja složena ojačanja koštanog tkiva. S obzirom na to da je kost živo i aktivno tkivo sa sposobnošću  obnavljanja, ova vrsta modifikacije nije trajnog karaktera.

 

 

Ipak, i kosti imaju svoj vijek trajanja, a dugotrajnima, odnosno vječnima ih može učiniti jedino proces fosilizacije ili petrifikacije, što klinika  Inner Beauty također nudi svojim klijentima: na drugoj  tajnoj lokaciji jednog od preostalih indonezijskih otoka. U umjetno stvorenim uvjetima fosilizacije i petrifikacije klijenti mogu očuvati, uz pristojnu cijenu, svoj kostur do vječnosti. S nadom da će, možda , u budućnosti, znanosti biti dostupna tehnologija koja će iz tjelesnih materijalnih ostatka moći probuditi  duhovni i materijalni život ili makar očitati više informacije o njemu. Možda će u tome sudjelovati i naša izvantjelesna memorija: primjerice, u obliku virtualnih portreta (koje će izrađivati i pohranjivati neka druga estetska klinika, ili mi sami: putem kućnih računala i na društvenim mrežama) koji će kao naši nematerijalni  identiteti  kružiti cyber eterom i opstati usprkos neumitnom tijeku vremena. Možda će posredstvom moždanih implantanata, koji će tijekom života akumulirati naše  osjećaje i iskustva, naknadno  biti moguće inkorporirati ih  u re/konstruirane id/entitete?

 

Živimo u vremenu  teatralne  narcističke samoprezentacije u kojem se nešto što (nam) se  dogodilo kao da se i nije dogodilo ako nije (samo)prezentirano u javnosti putem medija i digitalnih društvenih mreža. Stoga  ostaje pitanje na koji način se korisnici unutarnjih tjelesnih modifikacija mogu izložiti pogledu vanjskog svijeta.

Možda ih možemo zamisliti u nekom elitnom disco-klubu u kojem se njihova tijela ritmično kreću pod raznobojnim svjetlima reflektora, kao i sva druga tijela uzbuđena ritmom glazbe... Sve do trenutka kada svjetlo reflektora nakratko ne zamijeni snop rentgenskih zraka, a njihova unutranja ljepota teatralno zablista u mraku plesnog podija.

 

Manuela Vladić-Maštruko propituje razdor između onoga što imamo i jesmo i onoga za čime žudimo,  želju za integritetom i  harmonijom duha i tijela te može li čovjek biti iznova izgrađen oruđima genetike, informacije i preoblikovanja, tijekom životnog procesa i nakon njega, kroz različite rekonstrukcije kojima se, napretkom tehnologije, nadamo u budućnosti.

Koje je modifikacije autorica izabrala iz kliničkog kataloga te hoće li  (u izvjesnoj budućnosti) iskoristiti mogućnost da u obliku vječne genetske informacije, kao trenutačno jedinog oblika dugovječnosti, pohrani svoje tijelo nakon smrti - te osigura sebi i svojoj umjetnosti vječnost, jesu li i koje kulturne institucije sufinancirale njezin (umjetnički) projekt, možemo samo nagađati. To ostaje, zasad, skriveno velom tajne - njezine kože.

 

                                                                                                                                    Nikica Lenić